Hvala pripada Allahu Uzvišenom, neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda sallallahu alejhi we sellem, njegovu časnu porodicu i sve sljedbenike do Sudnjeg dana. Pitanje tevekkula teško je smjestiti u neku odredenu oblast. Neki će ga svrstati u oblast imana – vjerovanja, drugi u vrline, treči u nešto treče itd. 

Ovom pitanju pokušat cemo pristupiti sa više aspekata sabranih na jedno mjesto. Naime, ovo osjetljivo i bitno pitanje je važno razjasniti iz razloga što su nevjernici pokušavali i pokušavaju vjernicima spocitati činjenicu da oni ne moraju raditi «jer idu u džamiju i Bogu se mole». Također je bitno razjasniti ovo pitanje i zbog vjernika koji pitanju tevekkula prilaze na način da u tome pronalaze izgovor za svoje propuste i nerad.

ZNAČENJE TEVEKKULA

U Muftičevom Rječniku se riječ tevekkul, i glagol od kojih je izvedena ta riječ, prevodi kao: pouzdati se u ili osloniti se na. Ipak, mnogo je teže definisati tevekkul i odrediti njegovu suštinu. Imam Ahmed ga definiše kao djelo srca. Pojedini ga definiraju kao zadovoljstvo sa odredbom «rida», a do toga se dolazi sljedečim putem:

- Spoznaja Gospodara i Njegovih svojstava, što bolje naučimo i spoznamo o svome Gospodaru to će naš tevekkul biti ispravniji i jači.- Biti svjestan povoda – a to na takav način da bez našeg djelovanja ne možemo očekivati rezultat. Da bismo obavili hadždž moramo otputovati u Mekku, a da bismo se spasili na Budučem svijetu uslov je Islam.

- Čvrstina srca na jednoći tevekkula – podrazumijeva da se čovjek oslanja samo na Allaha, a moramo biti svjesni da sve u što se čovjek pouzda zauzme dio njegovog srca, a to ugrozi jedan dio ispravnog tevekkula.

- Oslanjanje srca isključivo na Allaha dž.š., povezivanje i smirenost sa Njim – čuva čovjeka od straha, poput onog koji je izašao na megdan neprijatelju koji je puno jači od njega, pa ovaj ugleda dobru zaštitu koju mu ponudi njegov Gospodar i on se tu skloni. Stanje čovjeka i tevekkula se poredi i sa malom bebom koja se jedino uzda u majčino mlijeko i ne zna nizašto drugo, samo se u njega uzda. Zato pojedini kažu da je tevekkul kao beba koja se ne zna osloniti ninašto drugo do na majčino mlijeko. Također i tevekkul, on se vezuje samo za Gospodara Uzvišenog.

- Lijepo mišljenje o Uzvišenom Allahu – s tim u vezi je i definiranje tevekkula pojedinih ljudi koji kažu da je to lijepo mišljenje o tvome Gospodaru.

- Potpuno pokoravanje srca Njemu

- Prepuštanje i povjeravanje – a ovo je duša tevekkula, njegovo srce i suština. Ovo podrazumijeva da sva svoja djela prepuštamo Uzvišenom Allahu, dobrovoljna i obavezna, bez imalo prezira i sumnje. Onaj koji prepušta svoja djela Allahu čini to sa željom da mu Allah podari u njegovom životu i nastojanju samo ono što je hajr – dobro, pa čak i u onome što je suprotno njegovom mišljenju.

- Kada čovjek pređe sve ove stupnjeve dolazi do nečega što se smatra plodom svega ovoga, odnosno plodom tevekkula u Uzvišenog Allaha, našeg Stvoritelja i Gospodara, a to je zadovoljstvo. Oni koji objašnjavaju tevekkul objašnjavaju ga sa ovom rijeci – zadovoljstvo. Stoga se kaže da je ono što je predodređredeno zavijeno sa dvije stvari:

tevekkul prije toga i zadovoljstvo poslije toga.

Ebu Bekr el-Džezairi u Putu pravog muslimana definira tevekkul da čovjek «... plodove uloženog napora i očekivane rezultate svoga rada prepušta Uzvišenom Allahu, jer je jedino On kadar učiniti ih valjanim i uspješnim. Dakle, kod muslimana pouzdanje u Allaha, uz potpunu smirenost srca i duše, podrazumijeva istovremeno rad i nadu, sa dubokim uvjerenjem da će biti ono što Allah hoče, a neće ono što Allah neće, te da Allah neće dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio.»

Komentarišuči 160. ajet sure Alu Imran, «I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.» Sejjid Kutb kaže:

«Tako se shvatanje i poimanje muslimana pročišćava i oslobađa traženja bilo čega od nekog drugog mimo Allaha dž.š., Njegovo srce se direktno veže za djelotvornu snagu u univerzumu i odbacuje sva prividenja, iluzije i lažne uzroke pomoči, zaštite i utočišta. Uzda se samo u Allaha dž.š u stvaranju rezultata, ostvarenju sudbine, mudrom određivanju stvari i smireno prihvata Allahovo određenje kakvo god ono bilo.»

Dakle, tevekkul predstavlja jedinstvo djelovanja, izgovaranja i osječaja srca te je neophodno da se o njemu vodi računa. Musliman, koji vjeruje da je Allah dovoljan kao zaštitnik, i oslanjat će se samo na Njega.

ODNOS IZMEÐU TEVEKKULA I DJELOVANJA

Za potpuno razumijevanje tevekkula neophodno je pojasniti odnos između ovog velikog i važnog svojstva sa djelovanjem čovjeka. Zašto je važno baš to pojasniti? Svijest da je Allah dovoljan kao zaštitnik i pomagač nije dovoljna za normalno dešavanje i odvijanje stvari. Čovjekov trud je faktor koji ne smije izostati. Zato se oni koji su shvatili veličinu tevekkula ne smiju zavarati time da je samo oslanjanje dovoljno. 

«Zato je i rečeno da je nepoduzimanje u granicama mogučnosti povreda vjerozakona, a vjerovanje samo u uzroke (bez oslanjanja na Allaha) povreda tevhida.» Definirajuči tevekkul, več smo rekli do se pod njim podrazumijeva da plodove uloženog napora i očekivane rezultate svoga rada prepušta 

Uzvišenom Allahu, jer je jedino On kadar učiniti ih valjanim i uspješnim. Bilo ko da je govorio o tevekkulu, govorio je o radu i nadi, tako da tvrdnje onih koji se nepravilno oslanjaju na Allaha, pravdajuči svoj nerad time, nemaju mjesta, te im ne preostaje ništa drugo nego da se pokaju i prihvate svoje djelovanje kao činilac koji uz tevekkul daje rezultate. Jer, oslanjanje na planiranje i pripremu potrebnih sredstava je vid širka i nevjerstva, a neplaniranje i nepripremanje svojevrsni grijeh kojeg se mora odreči i moliti Allaha za oprost.

PRIMJERI TEVEKKULA

Kao najsvjetliji primjer svakom muslimanu navest cemo Allahova Poslanika sallallahu alejhi we sellem koji je u bitke išao sa oružjem u rukama, sa oklopom, zauzimao najpovoljnije položaje za što bolji ishod bitke, a noči je provodio u dovi Uzvišenom Allahu da mu bude pomagač i zaštitnik, a i svima koje je on predvodio.

Jedan od najjasnijih primjera ispravnog tevekkula je Hidžra Allahovog Poslanika sallallahu alejhi we sellem u društvu sa Ebu Bekrom. Iz poznatog putovanja izvlačimo nekoliko jasnih i nedvosmislenih poruka:

- Poslanik sallallahu alejhi we sellem nije krenuo na put sam, bez saputnika koji će mu pomoči ako to zatreba, bez umanjivanja Allahove nadmoči nad svime.

- Za put je sebi pripremio dovoljne količine hrane.

- Kod izlaska iz svoje kuče u postelji ostavlja Aliju radijallahu anhu koji je imao zadatak da tim ostajanjem zavara i zadrži neprijatelja koji ga je namjeravao ubiti.

- Za put se snabdio zdravom i snažnom jahalicom koja je mogla podnijeti veliki napor dalekog puta po vrelini sunca i pijeska, bez dovoljno hrane i vode.

- Za putovanje uzima vještog i snalažljivog vodiča koji je dobro poznavao sve staze i puteljke kojima je bilo moguče kretati se i umači goničima.

- Sklanja se u pečinu kako bi zabacio trag goničima, ne čekajući da mu budu za petama.

- Tek nakon toliko priprema i uradenih stvari i uloženog truda izražava svoje oslanjanje na Allaha kada Ebu Bekru, koji je imao izuzetno jak iman i čvrsto uvjerenje i koji se uplašio goniča koji su došli pred pečinu u kojoj su se nalazili on i njegov prijatelj, govoreči, da je sa njima dvojicom Allah.

«Ako ga ne pomognete, pa doista ga je pomogao Allah kad su ga protjerali oni koji ne vjeruju, drugog od dvojice - kad su njih dvojica bili u pečini, kad reče drugu svome: “Ne žalosti se! Uistinu, Allah je s nama.” Tad je spustio Allah smirenost Svoju na njega i pojačao ga vojskama koje niste vidjeli. I učinio je riječ onih koji ne vjeruju, najdonjom, a Riječ Allahova - ona je gornja. A Allah je Močni, Mudri.» (At-Tawba 40. ajet)

Drugi primjer je vezan za Allahovog poslanika Musa alejhisselam, On svome narodu naređuje da uđe u Svetu zemlju, ali se oni pobojavaju snage naroda koji je unutra. «Rekoše: “O Musa! Uistinu u njoj je narod jakih (ljudi), i uistinu, mi necemo uci u nju dok ne izadu iz nje. Pa ako izadu iz nje, tad cemo uistinu mi biti ti koji ce uci.” Dvojica ljudi od onih koji su se bojali - obdario je Allah njih dvojicu, rekoše: “Udite im na kapiju! Pa kad udete na nju, tad cete uistinu vi biti pobjednici; i u Allaha se zato pouzdajte, ako ste vjernici.” (Al-Maadia 22-23)

Dakle, kao uslov ispravnosti vjerovanja ovog naroda naveden je tevekkul, a kao 

nagrada za tevekkul i trud je pobjeda.

Jedan od najsvjetlijih primjera u historiji ljudskog roda vezanih za tevekkul je primjer Ibrahima a.s. koji je u mnogo situacija pokazao kako treba postupati u situaciji u kojoj prestaje moc ljudskog djelovanja. Jedan primjer njegovog tevekkula je primjer za sve ljude i sva vremena do 

Sudnjeg dana, a vezan je za njegovo bacanje u vatru od strane nevjernika koji su se usprotivili njegovom pozivu da odbace vjerovanje u kipove i prihvate vjeru u jednog Boga. “(Ibrahim) rece: “Pa zar obožavate mimo Allaha ono šta vam nimalo ne koristi, niti vam šteti? Teško vama i onom što obožavate mimo Allaha! Pa zar ne shvatate?” Rekoše: “Spalite ga i pomozite bogovima svojim, ako ste radini.” Rekosmo: “O vatro, budi hladnoca, i spas Ibrahimu!” (Al-Anbiyaa 66-69)

O ovom događaju koji se desio, govori se u djelu Kazivanja o vjerovjesnicima od Ibn Kesira i navodi se da kada je napravljen katapult sa kojeg je Ibrahim trebao biti bačen u vatru i biti spaljen, te mu bile svezane ruke i noge, kada je izgubio svu moč djelovanja, obrača se Allahu, na Njega se oslanja i u Njega uzda govoreči: Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik. Dok je Ibrahim letio u vatru, došao mu je Džibril alejhisselam i upitao ga: “Ibrahime, imaš li neku potrebu?”, a on mu odgovara:

“Od tebe ne!” Time je Ibrahim pokazao snagu svoga imana i oslanjanja samo na Allaha, pa mu je Allah i pomogao i rekao:

“O vatro, budi hladnoca, i spas Ibrahimu!” Kao rezultat njegovog tevekkula bila je spašavanje, o tome se od Minhala b. Amra prenosi da je rekao:

“Čuo sam da je Ibrahim alejhisselam četrdeset i pet dana bio u vatri, i da je rekao: -Nisam doživio ljepše dane i noči od onih u vatri. Da mi je da čitav život bude onakav!”

Brojni su primjeri i iz života ashaba i tabiina i svih prijašnjih generacija, a o tome bismo mogli navoditi mnogo primjera. Svi oni su se čvrsto uzdali u Allaha dž.š. i bili čvrsto uvjereni da je Allah jedini koji im može pomoči. I mi sami smo se mnogo puta našli u situaciji da se uvjerimo da je naše uzdanje u nešto mimo Allaha uzaludno i beskorisno jer Allah ima vlast i moč nad svime.

Kao rezultat tevekkula je ljubav Allaha dž.š. koji nam to garantuje u svojoj Knjizi govoreči:

„A kad se odluciš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah, zaista, voli one koji se uzdaju u Njega.“ (Ali-Imraan 159. ajet)

Ima li išta vrijednije i važnije od toga da steknemo ljubav Allaha dž.š., a to čemo upravo postiči ispravnim tevekkulom u kojem nečemo sumnjati u pomoč i zaštitu Uzvišenog. Kao rezultat tevekkula je i zaštita Uzvišenog Allaha, a ima li iko da nas bolje može zaštiti od Onoga ko je sve stvorio i ko svime upravlja? 

Ako svemu tome dodamo i pomoč, koja onima koji se u Allaha, dž.š., uzdaju neizostavno dolazi, uvidamo koliku važnost ali i rezultat ima ova plemenita i časna osobina koja je jedan od glavnih uslova ispravnosti vjerovanja svakog muslimana, osobina koju Allah dž.š. voli i one koji se njome okite. Za njom vjernici treba da žude.

Na kraju, umjesto zaključka, možemo navesti hadis Allahova Poslanika sallallahu alejhi we sellem koji je zabilježen u Rijadus-salihinu, u kojem se vidi sva vrijednost i značaj tevekkula na dunjaluku: Omer radijallahu anhu prenosi da je čuo Allahovog Poslanika sallallahu alejhi we sellem kada je rekao:

„Kada biste se vi istinski uzdali i oslanjali na Allaha dž.š., On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice. Osvanu gladne, a omrknu site.“ /Tirmizi-hasen/