ŠIRENJE ISLAMA U JESRIBU

Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, vidio da Kurejšije ne prihvataju njegovo pozivanje i da ih je samo malo prihvatilo vjeru, izlazio bi u vrijeme hadždža kada bi Arapi obilazili Ka’bu i pozivao bi ih u istinu. Među onima koje je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, pozivao bili su i stanovnici Jesriba. Kada ih je sreo, upita ih: “Ko ste vi?“ Odgovoriše mu: “Mi smo iz plemena Hazredž.“ Poslanik ih upita:

Oni sjedoše sa njim, on ih pozva ka Allahu, izloži im islam i prouči im nešto iz Kur’ana.

Nakon razgovora sa Poslanikom, jedni drugima rekoše: “Tako mi Allaha, vi zasigurno znate da je on Poslanik kojeg su vam obećali Jevreji i neće nas preduhitriti ka njemu.“ Oni prihvatiše ono čemu ih je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, pozivao i to potvrdiše i rekoše Poslaniku: “Mi smo ostavili svoj narod koji je u neprijateljstvu i zlu. Možda će ih Allah sakupiti sa tobom. Mi ćemo se njima predstaviti i pozvati ih ka tvojim naredbama i ukazaćemo im zbog čega smo te prihvatili kao Poslanika. Pa ako ih Allah, 'azze ve dželle, sakupi sa tobom, niko neće biti bolji od tebe.“

Oni se vraćaju u Jesrib i izlažu svome narodu ono što su čuli od Poslanika i pozvaše ih u islam. Mnogi prihvatiše istinu i ni jedna kuća ne ostade, a da u nju nije ušao islam i spomen Allahova Poslanika.

Stanovnici Jesriba se dogovaraju sa Poslanikom

Prošla je godina dana i nastupi vrijeme hadždža. Iz Jesriba dođe dvanaest ljudi u Mekku i susretoše se sa Poslanikom umjestu zvanom Akaba i dogovoriše se sa njim da ni jedan od njih ne pripisuje Allahu druga, da ne krade, da ne čini zinaluk, da ne ubija svoju djecu, da ne potvori nekoga za ono što nije uradio i da ne odbije poslušnost u onome što je dobro. Pa ko to prihvati, njemu pripada Džennet, a ako bilo šta od ovoga iznevjeri, Allahu pripada sud, On će mu kaznu odrediti ako hoće, ili oprostiti ako hoće.

Jedanaest godina teškog života u kojem Poslanik nije osjetio mir, jer su mu Kurejšije prijetile ubistvom i stavljale ga pred nedaće, nije ništa uticalo na Poslanika i nije mu oslabilo njegovu volju i snagu.

Jedanaest godina sabura i džihada je cijena i put za postizanje generacije koja će proširiti islam na istok i na zapad, i pred kojima će pasti Rimsko iPerzijsko carstvo.

Ne prihvatanje Kurejšija istine i širenje islama u Jesribu je dokaz da islam nije vjera koja je objavljena određenom plemenu.

Ono što još uočavamo iz ugovora na Akabi jeste da su ljudi koji su prihvatili islam to prihvatili i srcem i jezikom, a zatim sproveli ono što im se naređuje.

Poslanik šalje sa dvanaestoricom muslimana Mus’aba b. ’Umejra koji će ih poučavati islamu. I pozivanje u islam nije samo dužnost Poslanika, već i onih koji imaju znanje o njemu i ne samo oni već svi oni koji imaju ugovor sa Allahom i Poslanikom dužni su da se bore za islam, muško ili žensko, učeni ili onaj koji nije učen. Nisu samo pojedinci zaduženi za vjeru, već svaki musliman, jer je od svakog Allah, dželle šanuhu, kupio njihove živote i imetke i time im zagarantovao Džennet.

Kada je slijedeće godine bilo vrijeme hadždža iz Jesriba dođe sedamdeset i tri čovjeka i dvije žene. Kada ih je sreo Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, obeća im da će se sresti sa njima naveče kod Akabe i naredi im da ne zasaspu tu veče i da se iskradu kako Kurejšije ne bi saznale o njihovom susretu.

Nakon što je prošla trećina noći, oni se kradom odvojiše od ostalih hodočasnika i na Akabi se sretoše sa Poslanikom i njegovim amidžom Abbasom b. Abdulmuttalibom, koji je bio u vjeri Kurejšija. Abbas se obrati ljudima govoreći: “Muhammed je naš čovjek, vi to dobro znate. Mi smo ga štitili od našeg naroda zbog dobrog mišljenja o njemu. On ima ugled, ali i zaštitu u svom kraju. Međutim, on ništa od ovoga ne želi, već hoće da se iseli kod vas i da vam se pridruži. Ako smatrate da ste saglasni s njim iu onome ka čemu vas je pozvao i da ćete ga zaštititi od onih koji mu se suprotstavljaju, onda na sebe primite odgovornost. A ako mislite da ga napustite i odbijete da mu pomognete nakon što ode odavde, onda neka ne ide. On ima čast i zaštitu i od svojih i u svome mjestu.“

Oni mu rekoše: “Čuli smo šta si rekao. Govori ti, o Allahov Polaniče, i izaberi za sebe i za svog Gospodara ono šta više voliš.“

Nakon toga Poslanik iznese svoj stav, proučio je nešto iz Kur’ana, uputio Allahu dovu i podsticao ih u islam. Zatim reče:

“Iskazali ste mi vjernost: - na poslušnost i pokornost u radu i lijenosti;

- na opskrbu u olakšici i poteškoći;

- u naredbi na činjenje dobra i odvraćanja od zla;

- da ćete raditi u ime Allaha i da se ničijeg prijekora nećete bojati i

- da ćete me potpomagati i štititi kad vam se obratim, kao što štitite sami sebe, svoje žene i svoje sinove. S tim ćete zaraditi Džennet.“

Na to su mu ukazali vjernost, a zatim Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, reče: “Izdvojite između vas dvanaest predstavnika koji će biti poglavari svoga narodai koji će biti odgovorni za sprovođenje ovog dogovora.“

Oni izdvojiše između sebe dvanaest poglavara i Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, im reče: “Vi ste zaštitnici svoga narogai njihov jamac, kao što su Havarijjuni (učenici), bili zaštitnici Isau, sinu Merjeminom, a ja sam zaštitnik svoga naroda.“

Nakon toga su oni krenuli ka Jesribu gdje se počeo islam širiti među njegovim stanovništvom.

I ovaj drugi ugovor na Akabi je poput prvog, to je javno pristupanje islamu pred Poslanikom, sallallahu ‘alejhi wesellem, i prihvatanje dogovora i obećanja na vjernost i iskrenost u Allahovoj vjeri. Sve je to prethodilo Poslanikovoj h?džri u Medinu.