DÂVUD, ‘ALEJHISSELAM

Dâvud je poslanik koji je poslan sinovima Israilovim, a Allah, dželle šanuhu, je u njemu objedinio poslanstvo i vlast i dao mu dobro dunjaluka i ahireta. On se ubraja u poslanike kojima je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio Knjigu, a Allah, dželle šanuhu, kaže:

“...Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Dâvudu smo Zébur dali.“ (El-Isra’:55)

Sulejman je sin Dâvuda kojem je Allah takođe podario poslanstvo i vlast, a darovao mu je i hikmet (mudrost), tako da je nazvan Sulejman El-Hakim.

Dâvud postaje poznat kao vojnik u Talutovoj vojsci, kada se suprotstavio Džalutu i ubio ga.

Prije kazivanja o Dâvudu i Sulejmanu, nužno je upoznati čitaoce sa dvojicom vojskovođa.

TALUT I DÂVUD

Poraz sinova Israilovih i uzimanje tabuta od njih

Nakon smrti Musaa, Juše’ b. Nun je preuzeo brigu o sinovima Israilovim. On je iz sebta Jusufa i sa njim ulaze sinovi Israilovi u obećanu zemlju, Palestinu.

Prvi grad koji su zauzeli bio je Eriha, a kaže se: Jerusalem. Allah, dželle šanuhu, im naređuje da ponizno uđu u grad, tražeći od Allaha, subhanehu ve te’ala, da im oprosti njihove grijehe. Ali, taj narod se suprotstavio Allahovoj naredbi i ulaze u grad uzdignute glave i činiše razvrat, umjesto da traže oprosta od Gospodara. To izazva Allahovu srdžbu i na njih se spusti Allahova kazna.

“I kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: “Oprosti“ - oprostićemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela daćemo i više!“-

onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili, zato što nisu poslušali.“ (El-Beqare:58-59)

Nakon smrti Juše’a, sinovima Israilovim vladaju sudije, tako da nisu imali vladara koji posjeduje moć i veličinu.

U to vrijeme su oni bili izloženi napadima iz susjednih zemalja. Njihov običaj pri borbi je bio da stave tabut ispred sebe i na taj način bi oni ostvarili pobjedu.

U jednoj od borbi sa Palestincima, u vrijeme Allahove srdžbe na njih, oni izgubiše u borbi, njihova djeca i žene bivaju zarobljeni i izgnani iz svojih kuća. Tada im je oduzet i tabut.

U vrijeme vlasti sudija, sinovi Israilovi su živjeli životom beduina, svaki od njih je bio privržen svome plemenu. Tako je bilo sve do 1040. godine prije nove ere, kada se pojavio vođa koji je okupio sva plemena pod jednom zastavom. On preuzima vlast u svoje ruke, a Kur’an ga naziva Talutom.

Sinovi Israilovi traže vladara

Nakon poraza i gubitka tabuta, sinovi Israilovi živješe poniženi i nemoćni. Njihovi velikani se uputiše Samuelu, sudiji i poslaniku, i zatražiše od njega da im izabere vladara koji će ih objediniti pod jednim bajrakom i sa kojim će se suprotstaviti neprijatelju. Samuel je poznavao svoj narod i njihovo neprihvatanje borbe, te ih pita da li će oni izbjegavati borbu, ako im bude naređena. Oni zanijekaše da oni mogu tako postupiti, jer su protjerani iz svojih domova i rastavljeni od svojih sinova. Samuelovo predviđanje se ostvarilo i nakon što je Allah, dželle šanuhu, udovoljio njihovim željama, naređuje im borbu koju prihvata samo mali broj njih. A Allah, dželle šanuhu, kaže:

“Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bi smo se na Allahovu putu borili!“ - “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?“ - reče on. - “Zašto da se ne borimo na Allahovu putu“ - rekoše -, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?“ A kad im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni...“ (El-Beqare:246)

Talut preuzima vlast

Samuel obavještava sinove Israilove da je Allah, dželle šanuhu, udovoljio njihovim željama i da je postavio Taluta za vladara nad njima, a on je bio iz sebta Benjamina. Ali, narod se tome suprotstavi i ne prihvatiše ga za vladara, jer nije iz dobra soja, a oni su - po njihovu mišljenju - imali veću prednost da budu vladari. Oni odbiše da im Talut bude vladar jer je porijeklom iz obična naroda, a i zbog toga što je bio siromašan, a imetak kod Jevreja je predstavljao jedan od najvećih razloga za ugled.

Odgovor Taluta je bio da ga je Allah, dželle šanuhu, odabrao njima za vladara i odlikovao ga osobinama kojima se krasi vladar, a to su znanje koje mu pruža mogućnost da upravlja sa mudrošću, a dao mu je i snagu sa kojom će se suprotstaviti neprijatelju. Allah, dželle šanuhu, najbolje zna svoje robove i On daje vlast kome hoće.

“Allah vam je odredio Taluta za vladara“ - reče im vjerovjesnik njihov. - “Odakle da nam on još bude vladar kad smo mi preči od njega da vladamo? Njemu nije ni veliko bogatstvo dato“ - rekoše oni. - “Allah je njega da vama vlada izabrao“ - reče on - “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.“ (El-Beqare:247)

Znakovi vlasti kod Taluta

Kur’an nas obavještava da je Samuel obavijestio sinove Israila da je znak Talutove vlasti da će im donijeti pobjedu, te da će im tabut, koji je znak njihove veličine i koji donosi smiraj njihovim srcima, a u kojem se nalaze tragovi Musaa i Haruna, i ispisane ploče sa Allahovim vasijetima, biti vraćen nošen od meleka.

“Znak njegove vlasti“ - reče im vjerovjesnik njihov - “biće kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kojem će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz ako ste vjernici.“ (El-Beqare:248)

Talut ispituje svoju vojsku

Talut poziva svoj narod u džihad na Allahovu putu i podstiče ih na borbu protiv onih koji su ih ponizili. Pod svojom zastavom je okupio veliku vojsku protiv Džaluta koji je bio poznat po svojoj hrabrosti i jačini. U svim obližnjim krajevima se raširila vijest o njegovim podvizima, tako da su se bojali da se s njim sukobe.

Talut je krenuo sa svojom vojskom i približio se neprijatelju. Želio je da ispita svoju vojsku u želji za borbom i da sazna kolika je njihova strpljivost i pokornost njemu. Vojska je bila mnogo umorna i žedna. Rekao im je da će naići pored rijeke, a Allah, dželle šanuhu, će ih ispitati ko je od njih pokoran, a ko nepokoran. Onaj koji ne bude pio vodu, on je pokoran, a dozvoljeno mu je da zahvati šakom. A ko bude više pio od toga, on nije od Talutovih sljedbenika. Kada su došli do rijeke, većinanjih se ogluši o njegovu zapovijed i postade neposlušna prema njemu.

“I kad Talut vojsku izvede, reče: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke: onaj ko se napije iz nje - nije moj, a onaj ko se napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.“ I oni se, osim malo njih, napiše iz nje.“ (El-Beqare:249)

Talutova pobjeda

Talut prelazi rijeku sa onima koji su bili strpljivi u žeđi i umoru. Njihov broj je bio mali u odnosu na neprijatelja, nakon što se veliki broj njih izdvojio. Grupa od njih bi zaplašena neprijateljem i smatraše da nisu u stanju da se bore protiv Džaluta, dok oni koji su vjerovali među njima nisu se plašili velikog broja neprijatelja, jer su bili ubijeđeni u susret sa svojim Gospodarem nakon smrti i zato im ukazaše da male skupine pobjeđuju velike, uz Allahovo odobrenje. Oni ukazaše na sabur u susretu sa neprijateljem, a Allah, subhanehu ve te’ala, je sa onima koji sabure sa Svojom pomoći i podrškom.

Kada muslimani iziđoše u borbu protiv Džaluta i njegove vojske, obratiše se Allahu, 'azze ve dželle, tražeći od Njega da im da sabur i čvrstoću protiv dušmana, i da ih pomogne protiv njih. Allah, dželle šanuhu, prima njihove dove. Dâvud ubija Džaluta i Allah, 'azze ve dželle, mu daje vlast, znanje i mudrost. Da nije Allahova davanja vlasti dobrima nad zlima, i da nije sukoba među samimnjima, zavladao bi nered na zemlji, ali Allah, dželle šanuhu, je dobar prema svim ljudima.

“I kad pređoše, on i oni koji su vjerovali - povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!“ Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!“ - A Allah je na strani izdržljivih.

I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!“

I oni ih, Allahovom voljom, poraziše i Dâvud ubi Džaluta i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, - ali, Allah je dobar svim svjetovima. (El-Beqare:249-251)

Dâvud i njegovo ubijanje Džaluta

Kur’an ne ukazuje na pojedinosti ubijanja Džaluta, dok Stari zavjet ukazuje na to spominjući da se njegova vojska sakupila da bi se suprotstavili sinovima Israilovim. Između dvije skupine koje su bile na brdima nalazila se dolina. Dani su prolazili, a ni jedna od skupina se ne usudi da napadne. Tada se izdvoji Golijat (Džalut), izrazito krupan čovjek koji je imao oružje i veliko koplje. On silazi u dolinu i poziva sinove Israilove da izaberu nekoga ko će izići na dvoboj sa njim i on im reče: “Ako me neko od vas porazi, postaćemo robovi vaši, a ako ja pobjedim i ubijem ga, vi postajete naši robovi.“

Kako su to čuli sinovi Israilovi, oni četrdeset dana izlaziše na dvoboj, a Golijat ne ostade poražen, iako je poglavar Izraelćana obećao veliko bogatstvo onome ko ga pobijedi i ženidbu sa njegovom kćerkom.

Jedan od Izraelćana je imao četiri sina, a najmlađi među njima je bio Dâvud koga otac posla da prati stanje svoje braće koja su bila među vojskom. Ljudi su se sklanjali od straha pred Golijatom koji ih je vrijeđao i ponižavao, a u srcu Dâvuda se rodi želja da se suprotstavi Golijatu i zatraži od vođe izuna za dvoboj. On dobi dozvolu i skide pancir košulju koju je dobio od vođe, jer nije navikao na nju, uze svoje koplje u ruku i pet kamenova iz doline koje stavi u svoje oružje. Nakon rasprave sa njim, Golijat požuri da ga preduhitri, ali mu to ne pođe za rukom. Dâvud ga po sred čela pogodi kamenom iz svog oružja. Golijat pade na zemlju, a Dâvud požuri ka njemu, izbi mu sablju iz ruke i odrubi mu glavu.

Kada vidješe ishod bitke, Golijatova vojska se uznemiri i dade se u bijeg, ali ih sustignu vojska Izraelćana koja pobi mnoge od njih.

Smrt Taluta i Dâvudovo preuzimanje vlasti

Kada Dâvud ubija Džaluta (Golijata), njegov položaj se podiže kod Taluta i on postade jedan od prvaka u vojsci sinova Israilovih. Ali, zavist uđe u srce Taluta koji se poboja za vlast vidjevši u Dâvudu rivala koji je osvojio srca sinova Israila. Ta zavist se vremenom pretvorila u mržnju i on više puta pokušava da ga ubije, ali mu to ne polazi za rukom.

Nakon toga dolazi do bitke u kojoj sinovi Israilovi bježe sa bojnog polja. Tada su trojica sinova Talutovih ubijena, a Talut bi zarobljen. On traži od svog čuvara da ga ubije, kako ga ne bi neprijatelji ubili. Čuvar to odbija, nakon čega Talut uzima svoju sablju i ubija se.

Nakon toga se Dâvud upućuje u Hebron (grad El-Halil) gdje ga prihvatiše kao vladara, dok jednagrupa ostade u pokornosti sinu Talutovom. Između njih su bili ratovi sve dok nisu poraženi oni koji su slijedili sina Talutova, nakon čega Dâvud postaje vladar nad svim sinovima Israilovim. Tada je imao trideset godina. Sedam godina i šest mjeseci je bio vladar u Hebronu, a trideset i tri godine je bio vladar nad svim Izraelćanima. Nakon togaDâvud postavlja svoga sina Sulejmana za vladara koji nastavlja put svoga oca šireći granice svoje države. On uspostavlja novu vlast i gradi Hram.

KAZIVANJE O DÂVUDU

Dâvud kao sudija

Dâvud je rasporedio svoje vrijeme na četiri dijela: jedan dan bi posvetio ibadetu, drugi sudstvu, treći opominjanju, a četrvti za sebe lično.

U danu kojem je Dâvud sebi posvetio, u kojem se niko ne bi usudio da mu remeti mir i samoću, dođoše dva čovjeka, pređoše neprimjećeni preko zidina i uđoše kod njega u mihrab. On ih se uplaši i pomisli da mu žele zlo, ali mu oni rekoše da ih se on boji, a oni su dvojica ljudi između kojih je nastao spor i došli su da im on pravedno presudi i da im ukaže na pravi put. Tužitelj izloži svoju tužbu govoreći da njegov prijatelj - brat po vjeri, pokazujući na njega, ima devedeset i devet ovaca, a on samo jednu. I njegov prijatelj poželi da i nju posjeduje, uzimajući je od mene i da je doda ostalim svojim ovcama. On reče da je pokušao da mu ukaže na težinu njegova zahtjeva, ali ga je on prešao u raspravi i u sporu.

Dâvud sasluša njih dvojicu i zabrani da vlasnik više ovaca uzme od svoga prijatelja jednu njegovu ovcu. On mu presudi da je zulumćar u svome zahtjevu i on je samo jedan od primjera koji su pokušali da učine nasilje prema svojim prijateljima, a dužnost im je da budu pravedni prema njima. Ovo je slučaj kod većine ljudi, izuzev vjernika koji rade dobra djela. Takvih je malo u društvu i kada Dâvudu dolaze dvojica među kojima je spor nastao, on smatraše da ih je Allah, dželle šanuhu, njemu poslao da ga iskuša i da mu ukaže na stvar koja njemu ne dolikuje da je učini, te zatraži oprosta od svoga Gospodara i pade Mu na sedždu tražeći da mu primi tevbu. Allah, dželle šanuhu, mu primi tevbu i uli mu smiraj u srce ukazujući mu njegovu blizinu kod Gospodara i njegov boravak u Džennetu.

“A da li je do tebe doprla vijest o parničarima kad su preko zida hrama prešli,

kad su Dâvudu upali, pa se on od njih uplaši: “Ne boj se!“ - rekli su “ mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi; ne budi pristrasan, i na pravi put nas uputi.

Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on im reče: “Daj ti nju meni!“ - i u prepirci me pobijedi.“

“Učinio ti je, doista, krivo! - reče Dâvud - “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.“ I Dâvud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se.

I Mi smo mu to oprostili, i on je doista blizak Nama i divno prebivalište ga čeka. (Sad:21-25)

Zatim Allah, dželle šanuhu, ukazuje Dâvudu na blagodat koju mu je dao, a to je hilafet u kojem čovjek većinom slijedi svoje strasti i postaje nasilnikom. Zato ga Allah, subhanehu ve te’ala, poziva da pravedno vlada među ljudima, daleko od svojih prohtjeva koji odvraćaju čovjeka od Allahova puta koji se zasniva na pravdi. Oni koji su udaljeni od Allahova puta njih čeka bolna kazna na Sudnjem danu. To Allah, 'azze ve dželle, oporučuje Dâvudu:

“O Dâvude, Mi smo te namjesnikom na zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvode s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“ (Sad:26)

Presuda za uništene usjeve

Jedne noći je stoka bez svoga čuvara prodrla do njiva i uništila sve usjeve. Vlasnici usjeva dođoše do Dâvuda i rekoše: “O Allahov poslaniče, mi smo sijali svoju zemlju i obrađivali je sve dok nam stoka ovog naroda nije došla i pojela usjeve, tako da ništa nije ostalo.“ Dâvud reče vlasnicima stoke: “Da li je istina što ovi kažu?“ Oni rekoše: “Da, istina je.“ Zatim on upita vlasnike zemlje: “Koliko procjenjujete vrijednost vaših usjeva?“ Oni mu rekoše cijenu, a nakon toga on se obrati vlasnicima stoke i upita ih za vrijednost njihove stoke. Oni mu rekoše cijenu, a Dâvud vidje da su cijene približne i reče vlasnicima stoke da daju svoju stoku vlasnicima zemlje kao nadoknadu za njihove usjeve.

Na tom suđenju je bio prisutan i njegov sin Sulejman koji reče svome ocu da ima svoj stav po pitanju presude, a to je da vlasnici stoke daju svoju stoku vlasnicima zemlje i da se koriste njenom vunom i mlijekom, a da vlasnici stoke uzmu zemlju i da je obrađuju sve dok se plodovi ne pojave, a kada bude vrijeme žetve da vrate zemlju njenim vlasnicima. Svi su se obradovali ovoj presudi, a Dâvud reče svome sinu da je ispravno donio odluku i on presudi kao što je Sulejman rekao. Na to Kur’an ukazuje:

“I Dâvudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću 

ovce nečije opasle i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu

i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali.“ (El-Enbija’:78-79)

Dâvud kao pobožnjak

Allah, dželle šanuhu, opisuje svoga roba Dâvuda:

“I sjeti se roba Našeg Dâvuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao.

Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane,

a i ptice okupljene - svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali.“(Sad:17-19)

U ovom kazivanju Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje svome poslaniku Muhammedu, sallallahu ‘alejhi wesellem, da se sjeti Njegova roba i poslanika Dâvuda kako bi mu bio lijep uzor. Allah, dželle šanuhu, ga opisuje kao “čvrstog u vjeri“. Opisuje ga kao onoga “koji se uvijek Allahu obraća“, koji traži utočište u Njemu u dobru i u zlu, tajno i javno.

Allah, subhanehu ve te’ala, mu podređuje brda koja sa njim ponavljaju tesbih, ujutru i uveče, jezikom kojeg obični čovjek ne poznaje. Ali ga poznaje Dâvud, jer mu je Allah, subhanehu ve te’ala, dao osjetila, znanje i posebne odlike. A i ptice bi se sakupljale oko njega kada bi on veličao Allaha, 'azze ve dželle, i one bi mu se pridružile u veličanju. To nam spominje Kur’an:

“Mi smo Dâvudu Našu milost ukazali - 

“O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice! ...“ (Sebe’:10)

Dâvudova vlast i mudrost

Allah, dželle šanuhu, spominje svoje blagodati Dâvudu:

“I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu vjerovjesništvo i sposobnost da rasuđuje.“ (Sad:20)

Riječima “i učvrstili smo carstvo njegovo“ želi se potvrditi moć, pomoć i mnoštvo vojske i blagodati. Sa riječima “i dali mu vjerovjesništvo“ želi se ukazati na poslanstvo i znanje, a sa riječima “sposobnost da rasuđuje“ želi se ukazati na razlučivanje među parničarima i razlikovanje istine od neistine.

Dâvudove mu’dž?ze

Allah, dželle šanuhu, ukazuje na mu’dž?ze koje je dao Dâvudu, a koje ne može obični čovjek da čini, i kaže Allah, 'azze ve dželle:

“... i učinili da mu mehko gvožđe bude.

“Pravi široke pancire i čestito ih pleti!“ - i činite dobro, jer Ja vidim šta vi radite.“ (Sebe’:10-11)

Allah, dželle šanuhu, je učinio da mu bude željezo mehko pod njegovom rukom, tako da je postalo poput voska koje može savijati kako hoće, bez vatre i čekića. Od njih bi on pravio pancire i bio je vješt i precizan u tome. Ova vrsta pancira nije ometala pokrete, kao ona što se sastoji iz jednog dijela. 

Kur’an ukazuje na to:

“I naučismo ga da pancire izrađuje za vas da vas štite u borbi s neprijateljem...“ (El-Enbija’:80)

To jest poučili smo ga da vam izrađuje pancire koji se prave od željeza kako bi vas čuvali od udaraca sablje i uboda koplja u ratovima protiv vaših dušmana.

Knjiga Dâvuda

Kur’an spominje knjigu Zébur koja je objavljena Dâvudu:

“I dali smo Dâvudu Zébur.“

Sljedbenici knjige Zébur nazivaju Psalmima, a to su vjerske pjesme u kojima se veliča Allah, 'azze ve dželle. One sadrže i molitvu, poučavanje i oporuke Gospodara, spominjanje nagrade i kazne. Većina Zébura potiče od Dâvuda, a jedan dio je nastao nakon njega.