Kada naređuje hidžab, Uzvišeni Allah se obrača vjernicama, što znači da su vjernice one koje nose hidžab. Hidžab je prvi znak njihova imana. Kod Aiše radijallahu anha su ušle žene iz plemena Temim, a bile su odjevene u prozirnu odječu, pa im se ona obratila:

"Ako ste vjernice, onda to što ste vi obukle nije odječa vjernica, a ako, pak, niste vjernice, onda uživajte u takvoj odječi".

(El-Kurtubi, 14/244)

Zaista, nije lahko nositi hidžab pored svih nevolja koje vrebaju današnju muslimanku. Hidžabu se opiru, hidžab proganjaju, hidžab optužuju, a muslimanka ga, i pored svega toga, nosi. Radi hidžaba se gine, ali se radi hidžaba i u Džehennem ide. Zato je on znak vjere, zato, sve muke, iskušenja i napade mogu izdržati samo odlučne vjernice, koje se ne boje ničijeg prjekora.

On razdvaja čvrste vjernice od labilnih i neodlučnih, on razdvaja prijateljice, ali on i spaja prijeteljice. One su zaista veliki mudzahidi. Proci Becom ili Berlinom pod mahramom i biti izvrgnut riziku nasrtanja na cast, zaista je veliki dzihad. Pod vrelinom sunca u tramvaju, krcatom ljudi, trpjeti psovke i dobacivanje sarajevskih huligana, mogu izdrzati samo jake i Allahu drage vjernice. Zato je hidzab znak imana.