BENU-KAJNUKA’ I PRVA PREVARA

Kaže B. Ishak: “Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je sakupio Benu-Kajnuka’ na tržnici i rekao im: “O Jevreji, budite opomenuti od Allaha da vas ne bi zadesilo ono što je zadesilo Kurejšije. Prihvatite islam, a vi već znate da sam ja Poslanik i to nalazite u svojim knjigama i u onome što vam je Allah obećao.

Prenosi Ibn-Hišam: “Neka od žena Arapa je došla na pijacu da izloži što je donijela u svojoj posudi. Prodavala je na pijaci Benu-Kajnuka’. Sjela je pored nekog zlatara. Željeli su da otkrije svoje lice, pa je odbila. Zlatar je uzeo kraj njene odjeće i zavezao ga iza nje. Kada je ustala njen avret (stidno mjesto) se ukazao. Smijali su joj se, a ona je iz sveg glasa vrisnula. Jedan od muslimana je skočio na zlatara i ubio ga, a bio je Jevrej. Tada se sakupiše Jevreji i ubiše muslimana. Porodica ubijenog muslimana zatraži pomoć od muslimana. Muslimani se rasrdiše i nastade nered između muslimana i Benu-Kajnuka’. To bijahu prvi Jevreji koji prekinuše ugovor sa Allahovim Poslanikom. To bijaše polovinom šewwala, druge godine po h?džri, kako prenosi Et-Taberi i El-Vakidi.

Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ih je duže vremena držao u opkoljenju dok nije promijenio svojstav. Abdullah b. Ubejj b. Selul reče Poslaniku: “O Muhammede, bolje postupi prema mojim štićenicima!“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, se nije ni okrenuo prema njemu, a Abdullah ponovo to ponovi, nakon čega se Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, okrenu od njega. Nakon toga Abdullah zavuče svoju ruku u Poslanikovu ratnu odjeću, a Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, mu reče: “Bježi od mene!“ - pa se naljuti, tako da se na njegovu licu vidjela srdžba, a zatim reče: “Teško tebi, idi od mene!“ Munafik reče: “Tako mi Allaha, neću se odvojiti od tebe dok ne budeš bolje postupao prema mojim štićenicima, četiri stotine ratnika bez oklopa i tri stotine njih sa oklopima, branili su me od svih neprijatelja, crnih i crvenih, a ti ih želiš osloboditi za jedno jutro i tako mi Allaha ja se bojim nedaća.“ Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, reče: “Oni tebi pripadaju.“ - i naredi im da napuste Medinu i da ne stanuju u blizini nje. Jevreji iziđoše u Šam, u Ezreat, i većina njih bila je uništena.“

Takođe, i Ubbadet b. Es-Samit je bio od saveznika Jevreja, kao i Abdullah b. Ubejj. Otišao je do Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, i rekao mu: “Ja uzimam za zaštitu Allaha i Poslanika i mu’mine i čist sam od ugovora sa ovim nevjernicima i njihove zaštite.“

O njima dvojici Kur’an kaže: “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine. Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljsvo sklope, govoreći: “Bojimo se da nas kakva nevolja ne zadesi!“ A Allah će sigurno pobjedu ili nešto drugo od sebe dati, pa će oni zbog onoga što su u dušama svojim krili kajati se.“ (El-Maide:51-52)

Ovaj događaj nam ukazuje na prirodu Jevreja, njihovu sklonost ka varanju, pravljenju spletki, kovanju zla i na nemogućnost života onih koji imaju kontakta sa njima.

Povod ovome sukobu: želja nevjernika da vide lice žene muslimanke i njeno odbijanje, ne negira i drugi povod, a to je njihova mržnja prema muslimanima nakon bitke na Bedru i njihove riječi upućene Poslaniku: “Tako mi Allaha, ako nam se suprotstaviš, saznaćeš da smo mi ratnici.“ Oba povoda ovog sukoba upotpunjuju jedan drugog.

Postupak Benu-Kajnuka’ ukazuje na veliku mržnju koja je skrivena u njihovim srcima. Pitanje je zašto ta mržnja nije izišla na vidjelo u periodu tri godine u kojima su uspjeli prikriti mržnju?

Odgovor je da je ono što je rodilo mržnju u njihovim srcima pobjeda muslimana na Bedru koju oni nisu očekivali. U njihovim prsima je postalo tijesno i nisu našli izlaza osim da postupaju na onakav način prema ženi muslimanki.

A da su oni poštovali ugovor sa muslimanima, ne bi naišli na nešto što bi im nanijelo zlo. Ali, oni nisu tražili osim zlo, koje se samo njima vratilo.

Iz postupka Abdullaha b. Ubejja gotovo da se i ne skriva nešto od njegova munafikluka. Očito se vidi da je on samo islam prikazivao, a da je on u stvari u dubini svoje duše želio zlo islamu i muslimanima.

Međutim, Poslanik se sa njim ophodio kao da je on musliman i udovoljio je onome što je od njega tražio.

Iz ovoga vidimo da sa munafikom treba postupati kao sa vjernikom. Razlog tome je što se zakoni islama u cjelokupnosti uzimaju sa dvije strane:

- strana koja se sprovodi na dunjaluku i koju treba muslimani da praktikuju između sebe, a onaj koji to nadzire je halifa ili vladar i

- strana koja se sprovodi na ahiretu, i tu sud pripada samo Allahu, subhanehu ve te’ala.

Na dunjaluku se sudi prema vanjštini djela ljudi i onome što je izišlo na vidjelo, dok na ahiretu se sudi prema onome što je u srcima bilo.

Ovo ne niječe opreznost muslimana od munafika i da stalno budu na oprezu u svojim postupcima i to je dužnost svih muslimana i za sva vremena.

I kao rezultat svega ovoga je šer?jatski propis da muslimani ne uzimaju za svoje zaštitnike nemuslimane.

Iz ovoga se ne izuzima osim jedan slučaj, a to je stanje slabosti muslimana, kada su oni prisiljeni na to. Tu je olakšicu Allah, dželle šanuhu, dao i kaže:

“Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini - Allah neće štititi. To učinite jedinino da biste se od njih sačuvali.“ (Ali Imran:28)