Dva važna proročanstva, jedno biblijsko a drugo kur’ansko, na samom početku privlače našu pažnju, jer svako na svoj način nagovješ­tava geografiju ne samo muslimanskog, već i cjelokupnog jednobožačkog čovječanstva za ovih potonjih četiri hiljade godina.

Prvo proročanstvo, biblijsko, odnosi se na Ibrahima (Abrahama), jednog od najvažnijih Božijih vjeronavjestitelja. U Bibliji se to pro­ročanstvo iznosi u nekoliko mahova, a u jed­nom se ulomku veli da je Jahve jedne noći zo­vnuo Ibrahima i rekao mu:

“Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti!”

A onda (Jahve) doda: “Toliko će biti tvoje potomstvo!”[1]

Drugi biblijski ulomak koji govori o ovom proročanstvu spomenuo je, uz “zvijezde na ne­bu”, i “pijesak na morskoj obali”, tu moćnu se­mitsku metaforu kojom se od pradavnih vre­mena izražavala snaga, brojnost, mnoštvo i široka rasprostranjenost.

Bog Veličanstveni, veli se u Bibliji, ovaj put je rekao Ibrahimu:

“… Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvo­je potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj… “[2]

Drugo proročanstvo je kur’ansko i nalazi se u suri Fatir (Stvoritelj), XXXV 27-28., i glasi:

“… A ima planina bijelih i crvenih puteva, raznolikih boja, i onih tamnih, crnih! A ima ljudi, i životinja, i stoke isto tako boja raznolikih!”[3]

Kur’ansko proročanstvo nije upućeno nek­om Božijem poslaniku posebno. Ono spominje “puteve” po zemaljskim gorjima, staze “bijele, crvene i one tamne, crne”. U ovoj kur’anskoj “metafori puteva” čita se nagovještaj o hodu čovječanstva “putevima islama” ili o širenju islama u sve čovječanske rase, “bijele, crne i žute/crvene”.

I doista, Ibrahimovo (Abrahamovo) duho­vno potomstvo među monoteistima je brojem i utjecajem možda najznačajniji segment čovječ­anstva u ovom nama poznatijem i razvidnijem dijelu povijesti.

Njegov muslimanski dio je stoljećima bio kulturno, civilizacijsko i političko središte čov­jekom najobilježenijeg dijela svijeta. Taj je svijet u permanentnom potvrđivanju: petnaest stoljeća povijesti islama jest vrijeme mnogostranog izražavanja vjere islama, “širenja” islama u prostoru, vremenu, jezici­ma, kulturama, civilizacijama… Antropolog i etnolog Richard V. Weekes, u knjizi Muslim Peoples (Muslimanski narodi)[4] tvrdi da ima tri stotine muslimanskih naroda, da govore goto­vo svim velikim jezičkim porodicama čovječanstva i da žive u brojnim kultur(al)nim zonama svijeta.

Richard V. Weekes navodi da muslimani go­vore ogromnim brojem jezika i jezičkih porodi­ca kao što su indo-evropska, afro-azijska, mala­jo-polinežanska, uralo-altajska, nigero-kon­goaška, ibero-kavkaška i druge. Kad su posrije­di kultur(al)ne zone muslimanskog svijeta, Ric­hard V. Weekes i Seyyed Hossein Nasr,[5] među ostalim, tvrde da postoji devet osnovnih: arap­ska, iranska, turska, indo-pakistanska, malaj­ska, indonezijsko-polinezijska, crno-afrička, zo­na tzv. “perifernog islama” i kultur(al)na zona dijasporalnih muslimanskih zajednica.

Svi ti narodi, svi ti jezički, kultur(al)ni, civi­lizacijski svjetovi islamskog i muslimanskog čovječanstva, dali su veliki broj znamenitih lju­di, velikana pojedinačnog duhovnog izraza isla­ma, na svim područjima života i čovjekovog potvrđivanja. Islamski svijet je imao i ima svo­je glasovite državnike, vojskovođe, teologe, naučnike, ljekare, filozofe, geografe, povjes­ničare, leksikografe, književnike, pjesnike, mu­zičare, likovne umjetnike, prevodioce, putnike… I kao što je islam pokrenuo i pokreće mnoge narodne zajednice, tako je pokrenuo i pokreće pojedince u kojima je islam duha i duh islama našao svoju pojedinačnu realizaciju.

U svim pojedinačnim realizacijama islama vjera je nepresušivi i neprekidivi iskon društvenih, kultur(al)nih i civilizacijskih horizonata.

Kad su muslimanski narodi posrijedi, islamska se povijest može čitati praćenjem koncentričnih krugova vremena i prostora, i u svakom krugu moguće je naći utrveni trag epoha ili razdoblja u kojima su se javili narodi i znameniti ljudi koji su preuzimali svjetionik islama ponijeli ga dalje i dublje, prostorom, vremenom, kulturom, civilizacijom. Arapi su iznijeli islam na svjetsku pozornicu, potom su ga preuzeli i ponijeli Perzijanci, zatim Turci… Sličnu ulogu koju su imali Turci u Maloj i srednjoj Aziji, imali su Berberi u sjevernoj i saharskoj Africi primajući islam od Arapa, a potom su ulogu Berbera u Africi nastavili narodi kao što su Mandingo, Yaruba i drugi. U koncentrične krugove islama stupili su potom brojni narodi Indije,Malezije, Indonezije… Novi koncentrični krug islama, onaj dijasporalni, koji se formira u zapadnoj hemisferi, opisan je u mno­gim današnjim djelima tipa Islam u Evropi.[6]

U ovom petnaest stoljeća dugom ulasku islama u vrijeme i povijest uočava se da islam nije, stvarajući svoj istok i svoj zapad, uništio ili pobrisao jevrejski istok i jevrejski zapad, ni­ti je pobrisao kršćanski istok i kršćanski zapad. Islamska povijest najbolji je dokaz da na jednoj geografskoj strani svijeta može biti više napo­rednih i susjednih religijskih istoka i religijskih zapada!

Političari, državnici, halife, dinastije

Islam kao vjera temelj je muslimanskih društava u čijim je njedrima stasalo nekoliko moćnih i, po svojim kultur(al)no-civilizacijskim učincima, u svjetskim razmjerima poznatih država i hilafeta, ali i regionalnih i lokalnih država i dinastija. U tom se kontekstu treba prisjetiti znamenitih političara i državnika islamske civilizacije.

Period 632.-661. godine po Isau, a. s., poznat je kao doba Četverice pravovjernih halifa (al-hu­lafa’u r-rašidun). Ebu Bekr(632.-634.), Omer b. el-Hattab (634.-644.), Osman b. Affan (644.-656.) i Alija b. Ebi Talib (656.-661.) ute­meljili su hilafet prema republikanskom obras­cu. Svi su bili izabrani od vrlo širokog i respekta­bilnog izbornog tijela ili skupštine značajnih lju­di Medine, među kojima je bilo sudaca, vojsko­vođa, znalaca vjere, pravnika, poslovnih ljudi i drugih autoriteta različitih profila.

Među najvažnijim postignućima Četverice pravovjernih halifa jest utemeljenje prosperite­tne države ili hilafeta. Do 634. traje proces državnog ujedinjenja Arabijskog poluotoka, 638. muslimani su u hilafet inkorporirali Jeru­zalem koji postaje treći sveti grad islama. K to­me, 641. godine hilafetu su priključene Sirija, Palestina i Egipat. Također, u periodu 644.-­650., većina teritorije Perzije inkorporirana je u hilafet, kao i Afganistan i veliki dijelovi Sin­da. Širenje hilafeta nastavljeno je u ovom vre­menu sjevernom Afrikom, a u njega je objedi­njen i Kipar.

U ovom formativnom dobu islama vojsko­vođu Halida ibn Velida (um. 641.) opisuju kao najznačajnijeg vojnog stratega i tvorca tzv arapskog tipa konjičkih odreda koji su se odli­kovali brzim i efikasnim ofanzivnim manevri­ma. Halid ibn Velid nije izgubio nijednu bitku.

I pored krvavih građanskih ratova i borbe za vlast između Alije b. Ebi Taliba i njegovih protivnika iz reda aristokratije plemena Ku­rejš, ovaj prvi period hilafeta omogućio je ra­zvoj važnih državnih i društvenih institucija čiji je ideal bila pravda (‘adl) i jednakost (mu­sawat). Ustanovljena je i razvijena vojska i po­licija, razvijeni su novčani, poreski i poštanski sistemi, utemeljene su obrazovne institucije u čijem je središtu bio sistem medresa. Izgrađene su važne putne komunikacije Bliskog i Sre­dnjeg istoka, a arapski jezik postaje, uz svoju nezamjenjivu ulogu sakralnog jezika, jezik na­uke, književnosti, biznisa, administracije… Krenuo je najveći val pismenosti i nauke u po­vijesti Sredozemlja i Bliskog i Srednjeg istoka.

Spomenuti građanski ratovi u poznom dobu Prve četverice halifa doveli su do nastanka po­znatih sljedbi islama, haridžija, murdžija i ši’ija. Pogibijom Ali ibn Ebi Taliba ši’ije dobi­jaju na svom zamahu, a Hasan (um. 669.) i Husein (poginuo na Kerbeli 680.), dva Alijina najpoznatija sina, sudjeluju, ili ih kasnije gene­racije muslimana koriste u stvaranju ši’ijske tradicije islama Hasan i Husein, sa ocem Ali­jom, predstavljaju prva tri ši’ijska imama. Šiizam otada postaje jedna od važnih činjenica u središnjim zemljama islama (istočna Arabija, Irak, Liban, Egipat, Iran, Jemen…).

Sa 661. godinom u Damasku se formira no­vi oblik hilafeta, dinastijski, koji utemeljuje is­taknuta porodica plemena Kurejš, Benu Umej­jeh (Omejadi), koji su bili protivnici i takmaci ši’ija. Osnivač ove dinastije Mu’awija (vladao u periodu 661.- 680.) smatra se njihovim naj­značajnijim halifom, ali su po svojim državničkim sposobnostima ne manje važni i halife Abdu l-Melik (685.-705.) te Omer ibn Abdulaziz (717.-720.). Napose je halifa Omer ibn Abdulaziz nastojao obnoviti izvorne tradi­cije prakticiranja halifske vlasti i spojiti politi­ku, moral i pobožnost. Ovaj je halifa posebno zaslužan za širenje islama na velikim područji­ma srednje Azije.

Ekspanzija islama odvija se i na drugom kraju svijeta. Tarik ibn Zijad je 711. godine prešao Gibraltar i stupio na tle Španije. Od ta­da teče osam stoljeća duga povijest muslimana u Španiji.

Godine 750. na povijesnu scenu stupa dru­ga važna dinastija ranoga islama, Benu l-’Ab­bas ili ‘Abbasije, koji su također Arapi iz ple­mena Kurejš. Ova dinastija prenosi prijestolni­cu iz Damaska u Bagdad, “Grad mira”, kako se spominje u književnosti toga vremena. Najpo­znatiji halifa dinastije Abbasija je Harun er­-Rešid (786.-809.), kada ovaj hilafet dostiže svoj vrhunac na državnom, političkom, vojnom, kulturnom i civilizacijskom polju. Harun er­-Rešid je pospješio i finansirao doba velike kul­turne renesanse u Bagdadu i drugim gradovi­ma hilafeta, podstakao je golemi razvoj islam­skog prava (fikh), islamske tradicije (hadis), tumačenja Kur’ana (tefsir), književnosti (edeb), filozofije (hikmah)… U ovo vrijeme nastaje Ba­gdad iz Hiljadu i jedne noći, grad stasava u me­tropolu, broji nekoliko miliona stanovnika i s Bagdadom se u to vrijeme u svijetu brojem stanovnika mogao natjecati još samo Peking.[7] Po­litiku Haruna er-Rešida nastavio je halifa El-­Me’mun, koji je 830. godine podigao “Kuću mudrosti” (Bejtu l-hikmah) ili veliki is­traživački i prevodilački centar u Bagdadu. U ovoj se akademiji istakao kršćanin Hunejn ibn Ishak (um. 873.), koji je odlično znao grčki i koji je rukovodio timom prevodilaca koji su grčka filozofska djela prevodili na arapski.

Godine 756. muslimanska Španija se otcje­pljuje od Abbasijskog hilafeta i pod Abdura­hmanom I, potomkom Emevija, nastavlja svoj zaseban državni i politički život. Španski mus­limanski vladari učinili su Kordobu (u periodu 969.-1027.) najvažnijim kulturnim središtem Evrope.

Velika ‘Abbasijska imperija u 10. stoljeću počinje slabiti, njenom ogromnom periferijom vladaju lokalne dinastije Hamdanije (Halep i Mosul), Bujije (zapadni Iran, potom neko vri­jeme Bagdad), Ikšije (Egipat, Sirija i Hidžaz).

U Egiptu se Ahmed ibn Tulun (um. 884.), namjesnik ‘Abbasija, otcjepljuje od centralne vlasti. Istakao se velikim građevinskim podu­hvatima u Kairu i Egiptu.

U Tunisu, Egiptu i dijelovima Sirije na vlasti je u periodu 969.-1171. ši’ijska dinastija Fatimija. Ipak, jedan od najmoćnijih vladara na istočnoj strani hilafeta bio je Mahmud iz Gazne (999.-1030.), koji je preuzeo vlast i učvrstio svoju moć u sjevernoj Indiji. Također, Mahmud iz Gazne je preoteo vlast dinastiji Samanija u Iranu. Mahmud je bio čovjek veli­kih sposobnosti, istaknuo se kao vojskovođa, sagradio je izvanredan dvor i organizirao efika­snu upravu.

Među najznačajnijim lokalnim dinastijama 11. i 12. stoljeća izdvajaju se Seldžuci koji su 1040. godine od Gaznevida preuzeli zapadni Iran i zavladali Azerbejdžanom. Među njiho­vim vladarima bio je i sposobni sultan Tugril­beg (došao na vlast 1055.), potom slijede sulta­ni Arp Arslan (1063.-1073.), te Melikšah (1073.-1092.) sa svojim slavnim vezirom Nizamul-mulkom. Do 1092. godine Turci Seldžuci su zavladali i Anadolijom i Sirijom.

Vezir Nizamul-mulk je nagovijestio veliku ehli-sunnetsku renesansu u zemljama Iraka, Perzije, Sirije i turskim zemljama. Upravo je Nizamulmulk, u vrijeme glasovitoga Ebu Ha­mida el-Gazalija (1058.-1111.) osnovao uni­verzitet Nizamijja u Bagdadu, Nejsaburu i u drugim važnijim centrima Mezopotamije. Ipak, islamski svijet Srednjeg istoka krajem 11. i to­kom 12. stoljeća bio je poražen križarskom okupacijom Jeruzalema.

Godine 1171. kurdski vojskovođa Sala­huddin Ejjubi osnovao je Ejjubijsku dinastiju u područjima Kurdistana, a u područje svoje vladavine uskoro je uključio Palestinu, Siriju, Jordan i Egipat. Salahuddin je započeo borbu protiv križara, 1187. godine porazio ih i oslobo­dio Jeruzalem. Prethodno je u Egiptu srušio vlast šiijskih Fatimija i u toj zemlji započeo po­novno uvođenje sunizma.

Potkraj 12. i tokom 13. stoljeća iz dubina azijskih stepa u svijet islama nadiru Mongoli To vrijeme u nauci se naziva “doba mongolske prevage” u povijesti islama.[8] Godine 1258. moćni Hulagu Han zauzeo je Bagdad i označio kraj dinastije ‘Abbasija. (U ovom periodu Mon­goli prihvataju islam). Mongolski vladar Ti­mur Lenk (1369.-1405.) nastoji učvrstiti vlast iz svoje prijestonice Samerkanda, osvaja Sre­dnji istok i Anadoliju, te prostranstva oko sa­moga Delhija u Indiji. Ali, njegova su posti­gnuća bila kratkotrajna i driava se raspala na­kon njegove smrti. Njegov kraj označio je defnitivno učvršćenje i uspon jedne druge važnedinastije toga vremena, Osmanlija.

Godine 1288. Gazi Osman osniva u Anadoliji, na samoj granici Bizantskog carstva, malu kneževinu koja će izrasti u jedan od najvećih hilafeta, u poznato Osmansko carstvo. Gazi Osmanov sin Gazi Orhan (1326.-1359.) kneževinu pretvara u državu sa prijestolnicom Bursom. Sultan Mehmed II el-Fatih osvaja 1453. godine Konstantinopol, dok osmanski sultan Selim I učvršćuje i proširuje carstvo, nanosi poraz perzijskoj dinastiji Safavida 1514, godine, a 1517. godine preotima od Mameluka Egipat i Siriju. U ovo doba na unutrašnjoj sce­ni islamske povijesti traje žestoka borba za pri­mat u središnjim zemljama islama između Osmanlija i Safavija.

Sulejman Veličanstveni (um. 1566.) je­dan je od najuspješnijih osmanskih sultana, čija se vladavina smatra samim vrhuncem ove dinastije. Uvodio je zakone (otuda je prozvan i Zakonodavcem), vodio je znamenite vojne po­hode, bio mecena i pokrovitelj djela koja je pro­jektovao znameniti arhitekt Sinan Paša (um.­1588. ).

Šah Ismail (1502.-1524.) prvo je osnovao sufijski red, a potom i samu dinastiju Safavija, zatim je osvojio cijeli Iran, gdje je ustanovio Sa­favijsku imperiju i ojačao istoimenu dinastiju. Ova dinastija je nametnula ši’izam kao službeni oblik islama u Iranu, progonila sunnije i suni­zam i time izazvala reakciju protiv šiizma u Osmanskoj imperiji. Safavidi su bili na vrhuncu svoje slave i moći u vrijeme Šaha Abbasa I (1588.-1629.). On gradi veličanstven dvor u Isfa­hanu, a na vojnom planu potiskuje Osmanlije izAzerbejdžana i Iraka. Vrijeme vladavine Šaha Ismaila i Šaha Abbasa I u ši’ijskoj se literaturi označava “dobom safavijskog preporoda”, jer su se tada javili najvažniji šiijski mislioci, filozofi i teozofi koji su utrli put kulturnom procvatu šiizma u Iranu i šijskom svijetu općenito.

Slične procese, ali na planu sunizma, ima­mo u tadašnjoj mogulskoj Indiji gdje vladar Akbar (1560.-1605.) postiže veličanstvene re­zultate u upravi i doprinosi ogromnom prospe­ritetu ovoga carstva. On je ojačao saradnju hin­dusa i muslimana i osvaja južnu Indiju. Svojom vladavinom pospješio je kulturni procvat. Je­dan od njegovi nasljednika, Šah Džihan (1627.-1658.), vladao je Mogulskom imperijom koja je dostigla svoj zenit. On je graditelj Tadž Mahala, možda najljepše građevine iz ovog pe­rioda. Mogulski vladar Aurangzeb (1658.­-1707.) pokušao je da islamizira cijelu Indiju i ti­me pobudio dugotrajno neprijateljstvo hindusa i Sika prema muslimanima.

U Bosni i Hercegovini 16. stoljeća naj­značajnija politička i državnička ličnost je Ga­zi Husrevbeg. On je 1537. godine utemeljio medresu, a prije toga i džamiju i hanikah. Ta­kođer, smatra se velikim mecenom Sarajeva jer je njegov vakuf bio jedna od najmoćnijih eko­nomskih institucija u Bosni 16. stoljeća. Ista­knuti državnik toga vremena je i Mehmed-­paša Sokolović (um. 1579.), koji je jedan od najsposobnijih velikih vezira Osmanske impe­rije 16. stoljeća. Dužnost velikog vezira je obav­ljao u nekoliko mandata i tokom četrnaest go­dina.

Na Dalekom istoku, u zemljama koje se da­nas nazivaju Malezija i Indonezija, krajem 13. i početkom 14. stoljeća dolazi do intenzivnog širenja islama posredstvom trgovaca i der­viških redova. Na sjeveru Sumatre Malik as-­Salih (vladao do 1290.) podstiče muslimanske trgovce i sufije da slobodno putuju u unu­trašnjost njegove zemlje i šire islam. Vladar Parameswara je u Melaki i iz toga grada to­kom XV stoljeća podsticao širenje islama. U XVI stoljeću pokrajina Aćeh na sjeveru Suma­tre, zahvaljujući širenju i procvatu trgovine i prosperitetnog privrednog razvoja, doživljava veliki uspon.

Osnivači pravnih škola, ulema, teolozi, čuvari tradicije, sufijski pjesnici i mistici, komentatori Kur’ana

Kad se traži odgovor na pitanje ko su zna­meniti ljudi islamske kulture, ko su njezini gla­soviti pojedinci na području duha, slavne ličnosti na polju tumačenja svetih tekstova, izlaganja prava, filozofskog mišljenja i sl., do­bro je imati na pameti da se u tradicionalnoj islamskoj literaturi ovo pitanje ne smatra novi­nom. Ono je postavljeno već po isteku prvih stoljeća islama. Podsjećamo, u ovom kontekstu, da je jedno predanje poslanika Muhammeda, a. s., o “obnavljanju i obnoviteljima islama” utrlo stazu posebnog žanra islamske literature koja je razmatrala i pomno bilježila znamenite ljude islama. To predanje glasi:

“Bog će slati sljedbenicima islama na kraju svake stotine godina ljude koji će im obnoviti vjeru.”[9]

Ova sveta Poslanikova izjava protumačena je na mnogo načina, ali uvijek u kontekstu šire­nja islama prostorima, vremenima, narodima, jezicima, kulturama, civilizacijama…

U islamskoj povijesti, u različita vremena islama, ali jednako tako i u različitim prostori­ma islama, javljali su se i znameniti narodi i glasoviti pojedinci, muškarce i žene, koji su islam iznova potvrđivali. Tako se u prvom sto­ljeću kao znameniti obnovitelji spominju imam Muhamed el-Bakir, Hasan Basri (um. 728.) i Ibn Sirin. Krajem prvog stoljeća po Hidžri i u prvoj polovini drugog moćno se ističe ličnost poštovana i od sunnija i od šija, Dža’fer es-Sa­dik (um. 757.). Ši’ije ga smatraju šestim ima­mom, pokopan je u Medini, a cijeli ga islamski svijet smatra osnivačem duodecimalne ili isnaašerijske ši’ijske pravne škole. Na polju šerijatskog prava porede ga sa njegovim ehli­sunnteskim savremenikom Ebu Hanifom.

U samo Poslanikovo vrijeme i neposredno iza njegove smrti ističu se i dvije žene, Hafsa bint Omer i Aiša bint Ebi Bekr. Prva je odi­grala zapaženu ulogu u kodifikaciji Kur’ana, a druga se istakla svojim političkim aktivnosti­ma, a golemi je utjecaj izvršila u prenošenju ha­disa i Poslanikove tradicije općenito.

Drugo stoljeće islama na svojoj je pozornici vidjelo veličanstvene pravnike, jer je hilafetu u ekspanziji bilo potrebno pravno i zakonsko uređenje života i društva. Imam Ebu Abdil­lah Malik ibn Enes (um. 179. po Hidžri) osni­vač je malikijske pravne škole u islamu. Učio je pred Sehl ibn Sa’dom, možda u to vrijeme jedi­nim preživjelim drugom Božijeg Poslanika. Malik ibn Enes je sastavio svoj čuveni hadiski kompendij Muvetta, a u pravničkoj se nauci oslanjao na tradiciju. Možda najznačajnije mjesto u drugom stoljeću islama na području prava zauzima Ebu Hanifa an-Nu’man ibn Sabit (um. 150. po Hidžri), osnivač najraspros­tranjenije pravne škole islama sve do danas. Djelovao je u Iraku (Kufa, Basra, Bagdad). U svojoj pravnoj nauci koristio je logiku i analogi­ju i time indirektno pomogao razvoju filozof­skih škola u islamu.

U drugom stoljeću islama također istaknuto mjesto zauzima pravnik i imam Muhammed ibn Idris eš-Šafi’i (um. 204. po hdžri u Kairu). Njegova su djela s područja islamskog prava, ko­jima je utemeljio posebnu pravnu školu islama – šafijsku. Redu značajnih pravnika krajem II islamskog stoljeća pripada i Ahmed ibn Han­bel (um. 833.). I on je osnivač pravne škole. Tra­dicionalist po opredjeljenju, istakao se u sabira­nju Poslanikovih verbalnih predanja, hadisa.

Ovo je bilo doba čuvara tradicije, te dvije zbirke hadisa uživaju posebno poštovanje od muslimana, Buharijeva i Muslimova.Muham­med ibn Ismail el-Buhari (um. 870.) sasta­vio je svoje djelo Sahih sa nekih šest do sedam hiljada predanja. Muslim ibn Hadždžadž (um. 875.) je u svome Sahihu donio također vrlo važnu zbirku Poslanikovih predanja.

Islamska kultura i civilizacija je vrlo rano imala i svoje slavne jezikoslovce, gramatičare i filozofe jezika. Halil ibn Ahmed el-Farahidi(um. 780.) radio je na reformi kur’anskog pi­sma i umnogome olakšao pravilno čitanje te­meljne knjige islama. Njegov savremenik Sibe­vejh (um. oko 793.) smatra se, uz halifu Ali ibn Ebi Taliba, ocem arapske gramatike čiji je prvi sistematizator.

U 3. islamskom stoljeću Ebul-Hasan el-­Eš’ari (um. 935.) zauzima istaknuto mjesto kao prvi veliki sistematizator islamskog ehli­sunnetskog teološkog mišljenja. Ubrajaju ga među glavne imame ehli-sunnetskog pravca, a djelovao je na pomirenju ranog mu’tezilijskog i tradicionalističkog pogleda na pitanja islam­skog vjerovanja. Osnivač je tzv. atomističkog fi­lozofskog pravca u promišljanju teoloških tema islama.

Eš’arijev savremenik El-Maturidi (um. 944.) spada u red istaknutih teoretičara islam­skog vjerovanja, ali je vremenom eš’arizam postao popularniji od maturidizma.

Ibn Džerir et-Taberi (um. 923.) na polju tumačenja Kur’ana (tefsir) najveće je ime prvih pet stotina godina islama. Napisao je veliki ko­mentar Kur’ana, ali i veliko historijsko djelo pod naslovom “Povijest naroda i kraljeva”. Po­znat je kao osnivač “univerzalne historije” u islamu. U svojim glasovitim djelima et-Taberi je sistematski kompilirao sva relevantna pre­danja o Kur’anu, te iz hadiske, pravne i histo­rijske nauke.

U IV islamskom stoljeću moćno se izdvaja i ličnost Ebu-Bekra El-Bakillanija, koji kon­solidira atomistički pravac u islamskom mišlje­nju ehlis-sunnetske tradicije.

Kao samonikli rukavac mišljenja u islamu javlja se, krajem 1. i u 2. islamskom stoljeću, sufizam i tesavvuf. Ime jedne žene,Rabije el­-Adevijje (um. 801.), zauzima istaknuto mjesto u utemeljenju ove škole mišljenja i duhovnog izraza. Njeno naučavanje sačuvano je u okrilju brojnih fragmenata i mudrih kaža u ranim ko­mentarima Kur’ana i pobožnoj literaturi kla­sičnog islama. Abu l-Kasim Muhammed el­-Džunejd (um. 910.) i Husejn ibn Mensur el-­Halladž (um. 922.) razvili su sufijsko mišljenje i uzdigli ga na rang zasebne škole mišljenja u islamu, dok je Ebu l-Kasim el-Kušejri (um. 1074.) napisao cjelovite komentare Kur’ana sa pozicija sufijskog mišljenja i prakse. Sa njim tesavvuf dostiže već sasvim izgrađenu terminolo­giju.

Ali, uspon sufizma nije značio jenjavanje fi­lozofije u prvim stoljećima islama. Filozofsko mišljenje u islamskom svijetu tog vremena po­pularizira Jakub ibn Ishak el-Kindi (um. 870.). Živio je u Bagdadu i radio na prevođenju i tumačenju grčkih filozofskih djela. U tom do­bu na polju filozofije ističe se u krupnom planu ličnost Ebu Nasra el-Farabija (um. 950.). Bio je pristalica racionalističke filozofije, također naklonjen i sufizmu. Na dvoru dinastije Ham­danida u Halepu bio je neko vrijeme i muzičar.

Ebu Ali Ibn Sina (980.-1037.), na Zapadu poznat kao Avicena, nastavio je razvoj filozof­ske tradicije koju su utemeljili El-Kindi i El-Fa­rabi, i dao svoje vlastite prinose. Ibn Sina se po­kazao kao svestrani enciklopedijski duh i napi­sao znamenite rasprave iz medicine, muzike,[10] kozmologije, misticizma i teozofije. Njegovo medicinsko djelo Kanun na Zapadu je poslužilo za utemeljenje medicine kao znanosti.

Na polju političke filozofije ime bagdadskog filozofa El-Maverdija (um. 1058.) najčešće se navodi, a njegova djela naširoko konsultiraju. Njegovo djelo Al-Ahkam as-Sultanija predmet je posebnog proučavanja u Evropi kao izvor srednjovjekovnog muslimanskog političkog mišljenja.

Ibn Sinaov savremenik, Ibn Hazm (um. 1064.), filozof, pravnik, pjesnik, književnik, re­ligijski komparativist, u muslimanskoj Španiji označava jedan od vrhunaca klasične kulture islama. Čuveno mu je djelo Golubičina ogrlica. Ibn Hazmov zemljak Ibn Badždže (um. 1138.), latinski Avempace, poznat je po svojim raspravama o Aristotelu i Plotinu. Filozof Ibn Tufejl (um. 1185.) pripada slavnom naslijedu muslimanskih filozofa Španije, po svemu je nastavljač filozofskog mišljenja Ibn Badždže, a najpoznatije mu je djelo Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan).

Ličnost Ibn Miskevejha (um. 1030.) ističe se na području filozofije, povijesti i etike. Nje­govo najpoznatije djelo je Tehzibu l-Ahlak, koje se cijeni kao najbolje djelo s područja etike ko­je je napisao jedan musliman.

Peto islamsko stoljeće dalo je Abu Hamida el-Gazalija (1058.-1111.), najvjerodostojnije ime klasičnog islamskog mišljenja, filozofije, teologije i tesavvufa. El-Gazali (latinski Alga­zel) svojim je mišljenjem nastojao spojiti i po­miriti naučavanja islamskog misticizma ili te­savvufa sa drugim vjerskim naukama, napose kelamom i fikhom. S tim je ciljem napisao ve­liko djelo Ihja ulumi d-din (Obnova vjerskih znanosti). Prvi je na širokom planu izvršio kri­tiku filozofije.

Iako je El-Gazali tražio otvaranje sufizma prema egzoteričkim naukama islama (kao i otvaranje egzoteričih nauka prema sufizmu), postojali su i dalje mistici koji su tesavvuf i su­fizam brižljivo prenosili i naučavali kao zase­ban sistem. Šihabuddin Ebu l-Futuh Jahja es-Suhraverdi (um. 1191.) glasoviti je mistik takvog tipa, pisac dubokoumnih djela, stradal­nik sufizma. Zbog svojih ideja ubijen od litera­lista. Najpoznatije mu je djelo Hikmetu l-Išrak (Mudrost Prosvjetljenja).

Ebu l-Velid Ahmed Ibn Rušd (1126.­-1198.), koji je najviše vremena proživio u Kor­dobi u muslimanskoj Španiji, nije se složio sa El-Gazalijevom kritikom filozofije i pobija je. Na Zapadu je Ibn Rušd poznat pod imenom Averroes i slavan je prije svega po svojim ko­mentarima Aristotelovih djela koji su prevede­ni na latinski i potom na mnoge druge evrop­ske jezike.

El-Gazalijev mladi savremenik, Perzijanac Nasiri Husrev (um. 1074.) bio je ismailijski ši’ijski propagandist, ali jednako tako i veliki historičar, teolog i filozof.

U Perziji u XII stoljeću javlja se veliki ko­mentator Kur’ana, Omer ez-Zamahšeri (um. 1144.). Putovao je po tadašnjim obrazovnim središtima muslimanskog svijeta, a za vrijeme jednog boravka u Meki napisao je i svoj opsežni komentar Kur’ana, El-Keššaf koji pripada raci­onalističkom mu’tezilijskom pravcu tumačenja. Ez-Zamahšeri je poznat i kao filolog, njegovo djelo Esasu l-Belaga je nenadmašni stilistički rječnik klasičnog arapskog jezika. Perzijski ge­nij ovog doba dao je i Fahrudina er-Razija (um. 1209.), pisca velikog komentara Kur’ana Mefatihu l-Gajb (Ključevi Onostranog).

Perzijski svijet je u 10.,11.,12. i 13. stoljeću dao slavne pjesnike, među kojima se posebno moćno izdvaja ime Firdusija (živio oko 934.­-1020.). Njegovo najpoznatije djelo Šahnama, sa svojih 60.000 stihova, ubraja se u najveće epo­ve u povijesti čovječanstva.

Feriduddin Attar (um. 1190.) svojim dje­lom najavljuje veliku generaciju perzijskih mis­tičkih pjesnika. Attarovo najznačajnije djelo je Govor ptica (Mantiku t-Tajr).

Ovo je doba kad je perzijski genij dao ve­ličanstvene mističke pjesnike: Sa’dija (1193.­1292.) i Nizamija (1140.-1202.). Sa’di je pori­jeklom iz Širaza, prave pokrajine Farsa (ili dre­vne Perzije), i smatra se najpopularnijim per­zijskim pjesnikom svoga doba. Najpoznatija su mu djela Bustan i Đulistan. Nizami je slavni romantični pjesnik svoga vremena, sastavio je priču u pjesmi pod naslovom Medžnun i Lejla.

Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181.-1235.) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskog jezika početkom XIII stoljeća. On je iz­vršio golemi utjecaj i na samoga Ibn Arebija.

Trinaesto stoljeće po Isau, a. s., daje najpre­finjenijeg sufijskog autora Muhjuddin Ibn ‘Arebija (um. 1240.). Porijeklom je Arap iz muslimanske Španije iz koje je krenuo na islamski istok i u tada znamenitim kulturnim središtima širio svoja naučavanja. Napisao je brojna djela, među kojima i Fususu l-Hikem (Dragulji mudrosti) i El-Futuhat el-Mekijje (Duhovna osvajanja Mekke). Neposredni na­sljednik Ibn ‘Arebija je Mevlana Dželalud­din Rumi (um. 1273.), Perzijanac, autor Me­snevije ili velikog sufijskog komentara Kur’ana u poeziji.

Hafiz Širazi (1326.-1390.) najveći je pjes­nik liričar u klasičnom perzijskom jeziku. Sre­dišnja tema njegova pjesništva je ljubav, kako ona tjelesna, tako i ljubav koju su slavili misti­ci i teozofi. Izvršio veliki utjecaj na njemačkog pjesnika Getea.

U Indiji se u 15. stoljeću javlja Kabir (1140.-1518.), pjesnik moćnog stila i sinkretis­tičke duhovnosti. Neki ga smatraju najvećim pjesnikom svijeta.

Kao svojevrsna reakcija na zamah sufizma, javlja se Tekijjuddin ibn Tejmijja (um. 1328.), konzervativni reformator koji se osla­njao na strogo hanbelijsko pravno mišljenje. U svojim brojnim djelima nastoji suzbiti učenja i škole mišljenja u islamu za koje je smatrao da ne odražavaju intencije fundamentalnih načela islama. Poznat kao borac “protiv novotarija”. Umro je u zatvoru u Damasku. Njegov učenik, tradicionalistički komentator Kur’ana Ima­duddin Ebi l-Fida Ismail Ibn Kesir (um. 1373.), ugradio je mnoge poglede učitelja u svo­je tumačenje Kur’ana.

Ebu Abdillah el-Kurtubi (um. 1272.) naj­poznatije je ime među komentatorima Kur’ana malikijske pravne škole. Porijeklom je iz Kor­dobe, odakle se preselio u Gornji Egipat. Njego­vo djelo El-Džami’u li Ahkami l-Kur’an (Kom­pendij pravnih tumačenja Kur’ana) ubraja se u najveća pravna djela islamske kulture uopće.

Sa 10 stoljećem islama javlja se enciklope­dist Dželaludin es-Sujuti (um. 1505.), po mnogima najplodniji komentator Kur’ana i sis­tematizator islamske egzegetske i hermene­utičke tradicije zrelog ili klasičnog islama. Svo­ju karijeru je uglavnom proveo u Egiptu i u Ka­iru, gdje je napisao nekoliko opsežnih komen­tara Kur’ana, a najpoznatije mu je djelo El-It­kan fi ulumi l-Kur’an (Prefinjeno izlaganje na­uka Kur’ana).

U Perziji se, tačno četiri stoljeća nakon Ibn ‘Arebija i u jeku tzv. safavijskog preporoda, jav­lja Mulla Sadra Širazi (um. 1640.), filozof, mistik, teozof i komentator Kur’ana. Sa njim ‘irfani mišljenje u Perziji zadobija svoj zreli izraz. Najpoznatije mu je djelo El-Esfaru l-Er­bea el-Aklijje (Četiri intelektualna putovanja).

Mulla Sadrini savremenici Mir Damad (um. 1631.) i Mir Fendereski (um. 1641.) razvili su glavne tokove ši’ijske metafizike i filozo­fije vudžuda. U istu ravan sa njima stavlja se i djelo filozofa Abdurezzaka Lahidžija (um. 1661.). On je učenik Mulla Sadre, a prokomen­tirao je gotovo sva važnija djela perzijskog filo­zofskog naslijeđa.

U Indo-pakistanskom potkontinentu savre­menik Širazija je Šejh Ahmed Sirhindi (um. 1624.), sufijski reformator i zagovornik prepo­rodnih ideja među muslimanima. Šah Velij­jullah (um. 1762.), indijski obnovitelj islam­skog mišljenja krupnoga formata, svoje ideje nastavlja na mišljenje Ahmeda Sirhindija. Svi indijski obnovitelji islamskog mišljenja koji su živjeli u 19. stoljeću, npr. Ahmed Han Baha­dur (um. 1898.), Čirag Ali (um. 1895.) i misli­oci koji dolaze kasnije, kao Sejjid Emir Ali (um. 1928.) i Muhammed Ikbal (um. 1938.), mnoge svoje ideje crpe iz Sirhindijevih i Velij­jullahovih djela.

Obnoviteljske ideje praktički je pokušao provesti Muhammed’Ali (um. 1849.), upravi­telj Egipta nakon Napoleonova upada 1811. go­dine. Muhamed ‘Ali je nastojao reformirati i modernizirati egipatske upravne i obrazovne institucije. Borio se protiv pokreta vehabija u Arabiji i 1818. porazio ih.

Reformatori islamskog mišljenja i musliman­skog društva iz 19. i 20. stoljeća, kao Muham­med ibn Ali es-Senusi (um. 1832.), Džema­luddin Afgani (um. 1897.), Muhammed ‘Ab­duhu (um. 1905.), Rešid Rida (um. 1935.), te drugi, našli su svoju inspiraciju dijelom i u ideja­ma muslimanskih obnovitelja Indije.

Književnici, putnici, geografi, hemičari, matematičari, astronomi

Islamska kultura je u svojoj osnovi kultura riječi, svete riječi. Plejade muslimanskih umni­ka su, u različitim epohama povijesti islama, posvetili svoje živote pronalaženju i čitanju smisla i značenja svete riječi i svete poruke na stranicama svijeta/prirode i na stranicama Kur’ana, i marljivo radili na njenom pre­vođenju u svoje stilove mišljenja, umjetnosti, teološke pravce, naučne discipline, književne žanrove…

Poslanik Muhammed je uvažavao pjesnike, a odobrio je i neke kaside spjevane njemu u čast. Pjesnik Hassan ibn Sabit njegov je sa­vremenik i dokaz ulaska čednog i moralno poučnog pjesništva u islamsku kulturu.

Poezija je kasnije, napose na dvoru halife Haruna er-Rešida u Bagdadu, skinula sa sebe moralne koprene i postala jezik javnog mijenja i ures aristokratskog života. Pjesnik Abu Nu­vas (um. 810.) i njegove kratke ljubavne pje­sme ili gazeli sa dvora abbasijskih halifa izra­vno su stupale u svakodnevni život.

Ovom raskošnom životu koji je često opravdavala poezija suprotstavila se sufijska poezija Ebu l-Atahijje (um. 828.). Pjesnik Ebu l-Ata­hijja je po zanimanju bio grnčar, živio je skrom­nim životom derviša i, unatoč pažnji halife Ha­runa er-Rešida i godišnjoj plaći od 50.000 dir­hema, nastavio je pjevati sufijske pjesme zvane zuhdijjat.

Ebu l-’Ala el-Me’arri (um. 1057.), arap­ski pjesnik porijeklom iz Sirije, jedan je od naj­poznatijih arapskih pjesnika perioda koji se označava srednjovjekovnom arapskom književ­nošću. Njegova Poslanica o oproštenju (Risala­tu l-gufran) spada u remek djela arapskog pje­sništva.

Ali, muslimani su se vrlo rano istakli i u proznoj književnosti. Među prvim znamenitim proznim književnicima islama treba spomenu­ti Ibnu l-Mukaffu (um. 757.), koji je preveo indijsku Pančatantru na arapski i napisao broj­na druga djela. Ibnu l-Mukaffu smatraju za­četnikom edeba ili lijepe književnosti islamskog perioda. On je istakao zahtjev da knjiievnost, ili edeb, treba da odgaja i donosi pouke.

Književnik Ebu Osman Amr ibn Bahr el­-Džahiz (um. 869.) autor je više književnih dje­la. Njegova Knjiga o životinjama (Kitabu l-ha­jevan), manje je biologijsko, a više folkloris­tičko štivo, jer sabire arapska narodna preda­nja o naravi životinja. U El-Džahizovim djelima je zoologija još uvijek grana filologije i literatu­re (edeba). El-Džahiz se bavio i hemijom, opi­sao je procese suhe destilacije u dobijanju amo­nijaka.

Badiu z-Zeman el-Hemezani (um. 1008.) utemeljitelj je književne forme mekama­ta, u rimovanoj prozi, punoj dramskih anegdo­ta u kojima se prije svega ističe stil arapskog je­zika. Nastavitelj ove književne tradicije je El­-Hariri iz Basre, po čemu se proslavio.

Ebu l-Feredž el-Isfahani (um. 967.) zna­menit je u arapskoj književnosti po svome dje­lu Kitabu l-Egani (Knjiga pjesama). Opus Ki­tabu l-Egani smatra se najboljom riznicom arapske književnosti kakva se razvila do 10. stoljeća po Isau, a. s.

U ovo vrijeme nastaju i prve redakcije Hi­ljadu i jedne noći, slavnoga arapskog proznog djela čiji se autor (ili autori) ne znaju.

Poseban žanr koji su muslimani razvili unu­tar književnosti je tzv književna geografija u kojoj su se u 10. stoljeću po Isau, a.s., istakli autori El-Istahri i El-Balhi. U djelima knji­ževne geografije oni su opisivali zemlje, narode, floru i faunu. Taj je žanr vrlo brzo doveo do nastanka geografskih studija u užem smislu, a Jakut ibn Abdillah el-Hamevi (um. 1229.) napisao je u tu svrhu i svoj veliki Geografski rječnik, (Mu’džemu l-buldan).

U islamskom svijetu, 9, 10 i 11 stoljeća po Isau, a. s., vrijeme je velikog uspona prirodnih nauka. Ebu Rejhan Muhammed ibn Ah­med el-Biruni (um. 1048.) bavio se astrono­mijom i napisao djelo o kretanju zvijezda. Po­znate su njegove rasprave o rotaciji Zemlje oko njezine osovine, a precizno je odredio geograf­ske širine i dužine. Originalan je u svome proučavanju tzv. hidrostatičkog principa. Nje­gova knjiga o Indiji, Kitabu l-Hind, prvorazre­dan je znak muslimanske univerzalnosti i zani­manja za druge kulture i civilizacije. Proučavao je drago kamenje i metale i prvi u svijetu odre­dio specifičnu težinu nekih metala.

Geografija, astronomija i matematika u islamskoj su se civilizaciji razvijale zajedno i uzajamno se podsticale. Još je halifa El­-Me’mun 830. u Bagdadu u, svojoj “Kući mud­rosti”, okupio brojne astronome i podigao as­tronomsku opservatoriju. Muhammed ibn Musa el-Havarizmi (um. 850.) istakao se u svojim matematičkim studijama, a sastavio je i astronomske tablice, napisao je brojna djela iz aritmetike i algebre u kojima je izložio integ­ralne račune i jednačine. El-Havarizmi je naj­više uticao na Zapad da prihvati, umjesto rim­skoga, arapsko obilježavanje brojeva.

Izvori koji su nam dostupni iz povijesti ma­tematike spominju da je Abu Kamil najpozna­tiji muslimanski matematičar. Živio je u 10. stoljeću po Isau, a. s., i napravio najveće kora­ke u aritmetici i algebri.[11]

Astronom El-Battani je 918. godine objavio svoja istraživanja o orbiti mjeseca i drugih pla­neta i u tom pogledu ispravio Ptolemeja.Omer el-Hajjam (um. 1123.), slavni pjesnik i pisac Rubaija, naprijedio je El-Havarizmijevu alge­bru. El-Hajjam se bavio i astronomijom i izradio kalendar “mnogo tačniji od gregorijanskog”.[12]

Abu Ali el-Hasan Ibn el-Hejsem (um. 1009.), latinski Alhazen, živio je u doba Fatimi­da, proslavio se na polju matematike, astrono­mije, filozofije i medicine. Ipak, najslavnije mu je djelo iz optike, Kitabu l-Manazir. Osporio je Euklidove i Ptolemejeve teorije o tome da oko šalje i zrcali zrake na vidna data. Unaprijedio je teoriju o povećavanju sočiva.

Nasiruddin et-Tusi (um. 1274.) posljednji je veliki astronom dinastije ‘Abbasija. Službovao je u velikoj opservatoriji Meragi, gdje je pribavio ili sam napravio mnoge astronomske instru­mente. Sastavio je nove astronomske tablice.

‘Abdullah Muhammed ibn Muhammed El-Idrisi (um. 1166.) porijeklom je iz Španije i spada u red najpoznatijih muslimanskih geogra­fa. Pisac je čuvenih geografskih karata, a svoju karijeru proveo je u Palermu pod pokrovitelj­stvom Rodžera II. U svojim geografskim raspra­vama El-Idrisi govori o loptastom obliku Zemlje.

Slavni putnik i putopisac ovog doba bio je Ibn Battuta (um. 1377.). Nazivaju ga Marko Polo islamskoga svijeta, autor je poznate Rihle ili putopisa u kojem opisuje svoje putovanje iz Tandžera (Maroko) u Delhi, Cejlon, Kinu, sre­dnju Aziju, Anadoliju.

Spomenuli smo slavnoga Ibn Džerira et-­Taberija (um. 923.) koji se proslavio i kao pi­sac univerzalne povijesti. Uz njegovo ime treba dodati historičare Muhammeda ibn Musli­ma ed-Dinavarija (um. 889.) i Ebu l-Hasa­na Alija el-Mes’udija (um. 956.). Njegovo djelo Zlatne livade (Murudžu z-Zeheb) iznosi sveobuhvatno opisanu povijest, protumačenu sa muslimanskog stanovišta. Izuddin ibnu l-­Esir (um. 1234.) u svojim je djelima nastavitelj djela et-Taberija i el-Mes’udija.

Abdurahman Ibn Haldun (um. 1406.), fi­lozof i historičar, napisao je znamenito djelo Mukaddima, u kome je iznio svoje poglede o “postanku, usponu, slabljenju i propasti” naro­da i dinastija. Nastojao je da u povijesnim do­gađanjima otkrije i opiše zakone. Jedan od po­sljednjih velikih muslimanskih umnika i učenjaka klasičnog razdoblja.

U Osmanskom carstvu 17. stoljeća najviše se ističe Hadždži Halifa (um. 1658.). U tur­skim izvorima poznat je po imenu Katib Čele­bi, a njegovo djelo Kešfu z-Zunun je bibliograf­skog i enciklopedijskog karaktera u kome su dragocjeni podaci o djelima i autorima iz mno­gih naučnih oblasti kojima se bavio tadašnji i dotadašnji islamski svijet.

Uzimajući u obzir velikane islamskog duha koji su se punovažno potvrdili u svim važnim područjima duhovnih očitovanja i uspona čovječanstva, George Sarton, historičar zna­nosti, jednom prilikom je kazao:

“Glavnu zadaću čovječanstva izvršili su mu­slimani. Najveći filozof El-Farabi bio je musli­man, najveći matematičari Abu Kamil i Ibra­him ibn Sinan bili su također muslimani, naj­veći geograf i enciklopedist El-Mas’udi bio je musliman, najveći historičar Et-Taberi, bio je isto tako musliman.”[13]